Radoslav Dodig

Grad Vratar i njegovi gospodari

(Iz članka u Časopisu za književnost i znanost „Dubrovnik“, broj 4 iz 1998.)

U blizini ceste Metković — Nova Sela — Vrgorac, u selu Borovci, na brdu zvanome Gradina (Δ 97 m) nalaze se ostatci srednjovjekovnoga grada Vratara. Smješten je na dominantnu položaju odakle puca pogled prema Poneretavlju na istoku i na zaleđe sa zapadne strane. Gradina izgleda kao poluotok: s juga ju opkoljava rječica Matica, a sa sjevera i istoka neretvanska močvara. Danas je pristup gradu znatno otežan zbog guste i mjestimice neprohodne mediteranske šikare. Do vrha je potrebno više od pola sata naporna penjanja.

Nazivi naselja s imenicom vrata nisu rijetki: Vrata (Delnice), Vrata (Dravograd), Vrata (Litija), Vratar (Rogatica), Vratarnica (Zaječar), Vrataruša (Petrinja), Vratnik (Samobor) i Mostarska Vrata (Ljubuški). Korijen im je u glagolu vrtjeti, ie. *wer-, vidljiv i u imenicama vrat, otvor i zatvor, odakle toponimi Vratnik (Velebit), Vratno (Lovćen) i Vratnik (Sarajevo). Naziv ima topografsku vrijednost: vrata ili vratar označuju za stanovništvo iz unutrašnjosti ulaz u nove predjele.

Grad ima oblik nepravilna peterokuta s dvije kule, većom na sjeveru i manjom sa zapadne strane. Vanjski zid s istoka dug je oko 30 m, visok oko 2 m i debljine 1,15 — 1,35 m. Bolje su očuvani zidovi sa sjeverne i zapadne strane, gdje visina iznosi od četiri do pet metara. Velika kula (10 x 8,5 m) imala je ulaz s istočne strane i sastojala se od dviju prostorija. Maloj kuli (6 x 4 m) ulaz je s istoka. Obje kule imale su jedan ili više katova. Na južnoj strani, nasuprot mostu na Orepku, zidine su ojačane još jednim unutarnjim zidom.

Vjerojatno je jedan ulaz bio na toj strani. Na zaravni sa sjevera naziru se ostatci četverokutne građevine (5 x 4 m), koju je na priručnom tlocrtu don Rade Jerković (crtež gore) povezao s većom kulom. Zidovi su građeni od tesana i lomljena kamenja s obiljem žbuke. Mjestimice se mogu uočiti nalazi keramike i krovnog crijepa. Čitav kompleks djeluje danas vrlo ruševno i zapušteno. Zacijelo je grad pretrpio izvjesna oštećenja u II. svjetskom ratu, kad je u njemu boravio odjel talijanske vojske. Zato je bez ozbiljnijega i sustavnijega iskapanja teško štogod reći o namjeni utvrđenoga Vratara. Jednako tako nije bilo istraživanja u okolici Vratara, gdje bi se moglo očekivati kakvo podgrađe. Možda na njega upućuje obližnji mikrotoponim Dvorine. Okućnicu, naime, oko dvora obrađuje kućna posluga i ona se obično naziva dvorišće, podvornica, dvor i sl. Dvor se može u srednjovjekovnom pravu opisati kao fundus curialis, feudalno imanje.

Vratar se prvi put spominje 12. kolovoza 1434.: прьво градь Вратарь с владаниемь и з дрьжаниемь с правими мејами и котари (vojvoda Juraj Vojsalić vraća braći Jurjevićima-Radivojevićima-Vlatkovićima stare posjede). Nakon toga više je spomena iz povelja i arhiva: 1444.: Vratar castello con lo contato et ha una gran gabella de sale (Ugovor o savezu aragonsko-napuljskoga kralja Alfonsa V. i hercega Stjepana Vukčića Kosače), 1448.: Castrum Breta (Povelja rimskoga kralja Fridriha III. hercegu Stjepanu Vukčiću), 1452.: У нашемь граду Вратару (sklapanje saveza Dubrovčana i Radivojevića-Jurjevića-Vlatkovića protiv hercega Stjepana Vukčića), 1453.: Vratar (Pismo dubrovačkoga kneza Vladislavu, hercegovu sinu), 1454.: Civitate Vratar cum pertinentiis suis (Povelja aragonsko-napuljskoga kralja Alfonsa V. hercegu Stjepanu), 1466.: Johannis Humski perpetui comitis de Wrathar ac vayvode terre Humie et de Hliuna (titula Ivaniša Vlatkovića). Vratar je zabilježen i na zemljovidima početkom 16. st.: 1507. autor Marco Benventanus i 1513. autor Martin Waldseemüller.

Vratar u Poneretavlju ne treba miješati s Vratarom u Žepi, koji se često spominje u srednjovjekovnim i potom u turskim dokumentima. Meksički poduzetnik R. Salinas Price 1985. uzvitlao je ljetnu prašinu u novinama tvrdnjom da je Gabela Homerova Troja. Brdo Gradinu sa srednjovjekovnim Vratarom proglasio je Ilovim grobom. Grad Vratar nalazio se u župi Luka. Gotovo svi povjesničari slažu se u procjeni da se Luka sterala s obje strane Neretve, otprilike od Počitelja do ušća.

U 14. i 15. st. između Cetine i Neretve ističe se velikaška obitelj Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Najstariji njihov predak potječe iz početka 14. st. i zvao se Bogavac, po čemu su njegovi nasljednici dobili ime Bogavčići. P. Anđelić spominje Aljena Bogavčića iz 1307. Bogavac je imao dvojicu sinova: Mrdešu i Radivoja. Mrdeša se spominje 1332. i 1333. Radivoj, po kojemu će njegovi potomci dobiti ime Radivojevići, imao je sinove Juraja i Vučića. Juraj je povećao ugled kad se oženio Vladikom, unukom kralja Dabiše. Godine 1395. kralj Dabiša darovao je kćeri Stani humsko selo Veljake, koje će nakon njezine smrti pripasti Vladici i mužu joj Juraju. Comes Juraj Radivoević spominje se često u pisanim izvorima 1398., 1400., 1408. i 1409. Spomen zavrjeđuje povelja kralja Ostoje iz 1408. kojom braći Radivojević, Juraju i Vučiću, daje u posjed sve zemlje između Neretve i Cetine. Zamjetno je kako od 1404. Radivojevići-Jurjevići nose titule humskih vojvoda. Najčešće se stariji brat naziva vojvodom, a mlađa braća knezovima. Nakon 1409. spominju se Jurajevi sinovi Pavao, Nikola i Vlatko. Knez Vlatko, po kojemu se njegovi potomci prozvaše Vlatkovići, ostavio je brojno potomstvo — sedmoricu sinova: Ivaniša, Marka, Žarka, Bartolomeja, Tadiju, Radivoja i Andriju (Augustina). Među njima najugledniji i najspominjaniji, kao pater familias, bio je vojvoda Ivaniš Vlatković. Dubrovnik je bio puno obziran prema Radivojevićima-Jurjevićima-Vlatkovićima. S njima je sklopio savez protiv hercega Stjepana Vukčića Kosače i plaćao im provižjune od 600 perpera. Istodobno, stanovnici Drijeva za zaštitu plaćali su izvjestan dohodak gradu Vrataru. Prema R. Jerkoviću vojvoda Ivaniš Vlatković umro je 1473. Njegova braća nastavila su i dalje primati dubrovački provižjun, o čemu imamo dosta vijesti u Dubrovačkom arhivu. Intrigantna osoba bio je Andrija Vlatković, poznatiji pod redovničkim imenom Augustin, po kojemu se krajem 15. i početkom 16. st. predio od Ljubuškoga i Vrgorca do Makarskog primorja nazivao Augustinova zemlja (Nahija Fragustin). Nakon 1498. nema pisanih tragova o toj znamenitoj humskoj velikaškoj obitelji. Teško je reći ima li veze s Radivojevićima-Jurjevićima-Vlatkovićima mikrolokalitet Žarkovina u Opličićima (Dubrave kod Počitelja), gdje je pokopan pod jednim stećkom Radivoj Vlatković.

Na kraju pokušat ćemo odgovoriti kad je nastao i kad je propao srednjovjekovni grad Vratar. Premda o tome nema nikakvih podataka, mislimo da je Vratar podignut krajem 14. st. kad su Radivojevići, Juraj i Vučić, postali glavnim zakupnicima Drijeva. U to doba Jurajeva moć porasla je kad se oženio Vladikom, unukom kralja Dabiše. U svakom slučaju, prodor Turaka u Hercegovinu zaprijetio je i Vrataru. M. Vego i D. Mandić pišu da su Turci zauzeli Vratar oko 1478. Mislimo da je Vratar pao upravo 1472., godinu dana nakon turskoga osvajanja Počitelja, istodobno kad su Dubrovčani morali porušiti Brštanik nizvodno od Vratara.

Zub vremena i ljudska nebriga dobro su nagrizli grad Vratar. Još čudnije zvuči što nekad tako moćna tvrđava nije našla mjesto u popisu zaštićenih spomenika kulturne baštine donjoneretvanskoga kraja, barem ne do 1992. Vrijeme je uputiti S O S za Vratar!