Metković

Nevjerojatno je da o jednom od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj donedavna gotovo da nije bilo cjelovitijeg vodiča ili monografije. Jedina monografija, ali na njemačkom, izdana je 1907. u Beču. Godine 1980. Hrvatsko arheološko društvo objavljuje zbornik radova o Naroni i neretvanskom području.

lokalitet na samom početku iskapanja 1996.

Prvi ozbiljni rad o Naroni pripada austrijskom arheologu Carlu Patchu kojega smatraju ocem rimske arheologije u Bosni i Hercegovini. Carl Patch je kao kustos Zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1904. bio pozvan na sastanak u Vid. Domaćin mu je bio otac hrvatske arheologije don Frane Bulić. Na sastanku je dogovoreno da će Patch voditi istraživanja u Vidu, a da će svi otkriveni spomenici pripasti splitskom Muzeju.

Prije nekoliko godina Matica hrvatska iz Metkovića prihvatila se posla oko izdavanja dviju Patchovih knjiga o istraživanjima u Naroni i oko nje, te je hrvatski čitatelj sa zakašnjenjem od 90 godina mogao pročitati o tim istraživanjima na svome jeziku.

Patchova istraživanja bila su posvećena više okolici Narone, pa je tek Nenad Cambi započeo proučavati sam grad, definirati gradske bedeme i prostor unutar njih. U to vrijeme nije bilo sluha ni sredstava za konkretnija istraživanja koja će se nastaviti tek 1995.

Dolaskom na mjesto ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, Emilio Marin priprema opsežna istraživanja lokaliteta u Vidu. Usvojena je koncepcija da se istraži ono što je sada moguće, a ostalo neka ostane pod zemljom za neka sretnija vremena. Definirano je pet točaka koje trenutno mogu dati vizuru Narone. To su:

Crkvica Sv. Vida pred kojom je nađena starokršćanska krstionica za koju se smatra da je bila korištena i u vrijeme kneza Domagoja
Starokršćanska crkva izvan gradskih zidina nazvana Bare po toponimu na kojem se nalazi
Sklop starokršćanskih bazilika na sjeveroistočnoj strani grada koji je za sada samo sondažno istražen
Crta gradskih bedema koji opkoljuju Gornji grad i spuštaju se prema Donjem gradu
Forum, danas seoski trg, koji se naslanja na Augusteum. Na ovom mjestu trebao bi biti izgrađen Muzej Narone.

Poslije 15 stoljeća kipovi su ponovno izašli na naronitansko suce

Nakon što je Grad Metković uspio dogovoriti otkup zemljišta od nasljednika Plećaševih štala, 1995. započela su iskapanja koja su senzacionalno odjeknula u Hrvatskoj i svijetu. Tijekom dvije godine stručnjaci Arheološkog muzeja u Splitu, pod vodstvom prof. Emilija Marina, uspjeli su na relativno malom prostoru pronaći 16 monumentalnih kipova. Osim toga, otkopan je Forum i Augusteum. Kipovi su bili bez glava, nađeni onako kako su ih starokršćanski osvetnici ostavili. Među njima isticala se statua cara Augusta u imperatorskoj pozi. Svi kipovi su preneseni na restauraciju u Split. Kada jednog dana bude izgrađen muzej vratit će se na mjesto gdje su pronađeni.

kip uz koji je pristala Vespazijanova glava pronađena 1976.

Nakon što su se uzbuđenja stišala, trebalo je usporediti dotad poznate činjenice sa onim što je pronađeno. Imali smo 16 kipova, a samo dvije glave. Jednu, Vespazijanovu, pronašao je Nenad Cambi 1976. tijekom zaštitnih radova pri izgradnji autobusne postaje u Vidu, a druga, Livijina, (slika lijevo) nalazila se u Ashmolean Museumu u Oxfordu zajedno sa jednom manjom glavom koja očito nije mogla pripadati pronađenim kipovima. Livijinu glavu iskopao je neki vidonjski seljak polovinom 19. stoljeća. Kada je poznati britanski arheolog sir Arthur Evans 1878. posjetio Vid, seljaci su mu pokazali dvije glave.

Arheologu, koji je kasnije otkrio kulturu, bilo je jasno o čemu se radi. Prema njegovu dnevniku, glave (Livijina i Merkurova) razmijenjene su za šešir i postale su dijelom njegove privatne zbirke. Nakon Evansove smrti njegova udovica poklonila ih je 1941. Ashmolean Museumu, na čijem je čelu Evans bio dugi niz godina. Prof. Marin stupio je u kontakt sa Britancima i oni su mu poslali gipsani odljev kako bi se mogao usporediti sa pronađenim kipovima. No, pokušaji postavljanja glave na tijelo nisu davali zadovoljavajuće rezultate. Prof. Marinu pala je na um ideja da glavu usporedi sa još jednom statuom za koju se dotad smatralo da ne pripada istom vremenu kao i glava. Bio je to kip žene koji je godinama stajao podno stepenica zgrade Gradskog poglavarstva u Opuzenu. Ovaj put spajanje je uspjelo do najsitnijih detalja kao što su nabori tkanine na kipu koji se nastavljaju na vratu Livijine glave. Bio je to signal Ashmolean Museumu da originalnu glavu posudi na godinu dana splitskom Muzeju, što je naknadno produženo na još pet godina. Tako se Augustova žena, carica Livija Drusilla, konačno smirila, bar kad je u pitanju njezin kip.

Potez Ashmolean Museuma da posudi svoj eksponat smatra se presedanom. No, Britanci, ipak, nisu tako naivni da bi rušili sustav. Glava će de facto biti posuđena na neodređeno vrijeme, ali de iure, ostaje njihovo vlasništvo.

'moćna gomilica' nekad

i nakon restauracije